U 19. stoljeću kineski je teritorij bio pod dominacijom i podijeljen između velike europske sile: Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Belgija, pa čak i azijski susjed Japan podijelili su Kina u područjima utjecaja s namjerom širenja svojih potrošačkih tržišta i osvajanja sirovina i jeftine radne snage za rastuću industrijalizaciju.
vidi više
Učinak nastavnika ključni je čimbenik za potpuno uključivanje učenika…
Financijsko obrazovanje najbolji je ‘lijek’ za kroničnu zaduženost…
Prije invazije ovih sila državu je vodio Mandžurska dinastija i imala je dobro definiranu političku organizaciju, što je bio primjer razvoja za druge azijske nacije.
Ovo poglavlje u svjetskoj povijesti kasnije će biti poznato kao Neokolonijalizam i za razliku od kolonijalizma poduzetog tijekom 16. i 17. stoljeća, kolonizatori su ovaj put tražili resurse za opskrbu svoje industrije. Azija, Afrika i Latinska Amerika bile su glavne mete konkvistadora, a sporovi oko teritorija na tim kontinentima stvarali su velike međunarodne napetosti.
Za razliku od latinoameričkog i azijskog kontinenta, početkom 19. stoljeća afrički kontinent imao je društveno-političko ustrojstvo predvođeno plemenskim sustavom. Neokolonizacija Latinske Amerike odvijala se ulaganjem stranog kapitala, što je povećalo ovisnost zemalja o Europsko i sjevernoameričko gospodarstvo, dok se u Aziji i Africi imperijalistička ekspanzija također oslanjala na vojnu intervenciju u regijama dominirao.
Intervencija imperijalističkih sila pojačala je društvene napetosti unutar dominirajućih regija, u Kini velikim dijelom stanovništva koje živi u apsolutnoj bijedi u ekonomskom modelu vrlo sličnom onom koji je prevladavao u Europi u srednjem vijeku, feudalizam. 90% zemlje bilo je akumulirano u rukama velikih zemljoposjednika, dok je stanovništvo radilo nacionalističke skupine režima kmetstva počele su se organizirati u pokušaju protjerivanja stranaca.
Boksački rat krajem 19. stoljeća primjer je nezadovoljstva stanovništva, boksači kako su postali poznati krivili su strance za siromaštvo u kojem su živjeli. gdje su živjeli Kinezi, pokret je ubio oko dvjesto trideset ljudi iz raznih dijelova Europe, što je navelo velike sile da organiziraju jaku vojsku kako bi stali na kraj pobuna.
Nadmoć neprijatelja uzrokovala je smrt tisuća pobunjenika i slabljenje kineske monarhije. Nakon Boksačkog ustanka Kina je pretvorena u Republiku, ali nova vlada nije uspjela riješiti socijalne probleme zemlje.
U listopadu 1949 komunisti organizirani u Kineskoj komunističkoj partiji iskoristili bi društvenu dezorganizaciju i slabljenje Nacionalističke stranke, Kuomitanga, za početak socijalističke revolucije u Kini. Inspirirani komunističkom revolucijom koja se dogodila u Sovjetskom Savezu, 1. listopada 1949. Kinezi su uspjeli ostvariti san o revoluciji.
Narodnom Republikom Kinom od sada će upravljati Mao Zedong vrhovni vođa Komunističke partije Kine. Zemlja će postati velika socijalistička sila, druga po snazi samo Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, bez obzira na usvojenu gospodarsku politiku Mao “Veliki skok” temeljen na industrijalizaciji i povezan s agrarnom kolektivizacijom bio bi veliki neuspjeh, koji je doveo do slabljenja vođe komunist.
No unatoč ograničenoj moći Mao je nastavio imati veliki utjecaj u zemlji. Šezdesetih godina, u procesu poznatom kao Kineska kulturna revolucija, koji će trajati sve do Nakon Maove smrti 1976., komunisti su pokušali eliminirati bilo kakvu vrstu uplitanja Zapada u Kina. U deset godina Kulturne revolucije umrle su tisuće ljudi.
Sa smrću Mao-Tsé Tunga, vladari koji su ga naslijedili započet će pokušaj uključivanja Kine u model liberalne ekonomije (ne ostavljajući po strani centralizaciju vlasti u rukama Komunističke partije Kineski). Kina u tom razdoblju postaje glavni izvoznik hrane, stvaranje gospodarskih zona stvorio bi prostor za strana ulaganja i uspostavu industrija usmjerenih na izvoz.
Malim poljoprivrednicima dopušteno je slobodno plasirati svoje proizvode, ali ništa od toga nije uspjelo eliminirati ogromno siromaštvo koje je vladalo u zemlji i nezadovoljstvo stanovništva. Kako se zemlja modernizirala i kretala prema gospodarskom i tehnološkom razvoju koji bi se transformirao Kina kao jedna od najvećih sila 2000-ih, društvena nejednakost nastavila je rasti na razinama alarmantan.
Vrhunac narodnog nezadovoljstva u Kini dogodio se 1989. između petnaestog travnja i četvrtog lipnja kada su tisuće studenata, seljaka, intelektualci i skupine radnika izašli su na ulice kako bi prosvjedovali protiv korupcije, nezaposlenosti i inflacije, koji su harali zemljom i s otvaranjem ekonomičan. Napetost između čelnika vlade bila je visoka, kriza je bila instalirana, čelnici Komunističke partije su uzalud pokušavali pregovarati s prosvjednicima.
Napetost je bila visoka na ulicama zbog stalne prijetnje vojnom intervencijom protiv prosvjedničkih skupina, unatoč ozračju straha, pokretu se pridruživalo sve više ljudi i mnogi nisu vjerovali u mogućnost napada vojska. Demonstracije su imale golem nacionalni i međunarodni odjek, pokret će se ubrzo proširiti na trideset pet kineskih gradova.
U danu četvrtog lipnja 1989 tisuće studenata koji su bili dio pokreta bili su okupljeni u Trg Tiananmen u Pekingu (Tian An Men), vojnici koji su okruživali trg bili su pripremljeni za pravi rat, s tenkovima i ogromnim arsenalom oružja.
Stvoren je ljudski lanac u pokušaju da se vojnici spriječe u napadu, ali bezuspješno. Zapovijed vojsci bila je pucati na nenaoružane studente, jedni su pobjegli, a drugi ostali da herojski reagiraju, otpor je trajao više od dvadeset i jedan sat.
Prema brojkama koje je iznijela vlada ubijeno je samo tri stotine ljudi, ali međunarodni tisak je ubijeno dvije tisuće i šest stotina ljudi. Mnoga su tijela spaljena upravo na trgu, što je potkopalo točnu procjenu stvarnog broja mrtvih.
Liječnici u bolnicama u koje su odvezena tijela i ranjeni govore o dvije tisuće mrtvih, a studenti su osudili nestanak dvije tisuće kolega. Nakon pokreta vlada je naredila smrt svih vođa pobune. Čak i danas Masakr nebeskog mira koristi se kao primjer za ilustraciju brutalnosti s kojom su mnogi od najvećih vođa u povijesti vodili svoju vladavinu.
Lorena Castro Alves
Diplomirala povijest i pedagogiju
