A štrajk autoprijevoznika tema je o kojoj su vijesti najviše govorile od izbijanja 20. svibnja. Slike kilometarskih kolona na autocestama, benzinskih postaja bez goriva i nedostatka proizvoda na policama najčešće su u novinama i časopisima.
Kao što je već naveliko rečeno, štrajk su pokrenuli samostalni vozači, angažirani od strane prijevoznika i drugih udruga te kategorije. Sve je počelo nakon što je Nacionalna konfederacija autonomnih prijevoznika dostavila službeni dopis kojim uz otvaranje pregovora traži i zamrzavanje cijene dizela.
vidi više
Znanstvenici koriste tehnologiju kako bi otkrili tajne drevne egipatske umjetnosti...
Arheolozi otkrivaju zapanjujuće grobnice iz brončanog doba u…
Da bi se cijena smanjila, zahtijeva se da vlada uspostavi pravila za prilagodbu proizvoda. Kao ovo? Jednostavan! Trenutačno naplaćeni iznosi ovise o varijacijama nafte na međunarodnom tržištu, osim o tečaju dolara.
Vozači kamiona tvrde da vrijednost koja se danas prakticira čini neizvedivim prijevoz robe. No grupa je ignorirana, što je bio okidač za prekide. Štrajkaši su proteklih dana dobili podršku vozača osobnih automobila, motociklista, prijevoz putem aplikacije i drugi koji traže smanjenje cijena goriva, kao što su benzin i etanol.
U nedjelju (27.) predsjednik Republike Michel Temer izdao je izjavu u kojoj je najavio ustupke u pokušaju prekinuti štrajk, uključujući zamrzavanje cijene dizelskog goriva na 60 dana i pad od 0,46 R$ po litri u rafinerije.
Ali zastoj se nastavlja. Štrajkaši tvrde da zahtjevi nisu u potpunosti ispunjeni, pa se prosvjedi nastavljaju.
Ima onih koji kažu da bi štrajk mogao promijeniti tijek zemlje, s obzirom na ozbiljne posljedice koje već izaziva. Ali ovo nije prva takva situacija u našoj povijesti!
Podsjetimo se, dakle, na najveće narodne demonstracije koji su uspjeli transformirati stvarnost Brazila!
Početkom 20. stoljeća industrijski radnici nisu imali pristup najosnovnijim radničkim pravima kakva danas poznajemo. Niske plaće, nezdravi uvjeti, predugo radno vrijeme, uz dječji rad, postavili su scenu u to vrijeme u tvornicama u velikim gradovima.
Dobar dio tadašnjih radnika bili su europski imigranti koji su sa sobom donijeli komunističke i anarhističke ideale. Prvi veći štrajk dogodio se 1. svibnja 1907. i trajao je do sredine lipnja. Iako je bila nasilno potisnuta, uspjela je uvesti osmosatni režim rada.
Drugi se dogodio deset godina kasnije, zbog krize izazvane završetkom Prvog svjetskog rata. Niske plaće, nestašica hrane i produženo radno vrijeme kulminirali su maršem 9. srpnja u São Paulu. Pokret je bio oštro potisnut i okončan smrću postolara Antônia Martineza.
Ubojstvo je izazvalo prekid koji je zahvatio 45.000 zaposlenika, većinom radnika iz São Paula.
Sanitarac Oswaldo Cruz, tadašnji šef Odbora za javno zdravstvo, obećao je riješiti problem žute groznice za tri godine. Za to je stvorio zakon kojim je cjepivo postalo obvezno.
Prema tekstu zakona, zdravstveni djelatnici mogli su ulaziti u kuće, dizati ruke i noge ukućanima kako bi primijenili lijek. Mnogi su to, očito, shvatili kao zadiranje u privatnost, štoviše, kao napad na nepristojnost.
Samovoljne radnje, upadi u domove, prisilne zabrane i deložacije bili su sastojci koji su izveli 3000 ljudi na ulice. Stanovnike su podržali studenti Vojne škole Praia Vermelha koji su se željeli vratiti na vlast smjenom predsjednika Rodriguesa Alvesa.
A pobuna protiv cjepiva zauzeo grad osam dana, točnije između 10. i 18. studenog te godine. Bilanca je bila 30 mrtvih, 110 ranjenih, 1000 uhićenih, stotine deportacija, uz zatvaranje vojne škole.
Studentski pokret, intelektualci, umjetnici, dijelovi Crkve i drugi predstavnici organizirali su prosvjed protiv vojne diktature u lipnju 1968. Te su godine u sukobima s policijom ubijena dva studenta, no marš je nastavljen u svečanoj atmosferi. Događaj je završio uhićenjem pet studenata.
Četiri mjeseca kasnije, verbalni napadi između antikomunista iz Mackenzieja i ljevičara iz USP-a kulminirali su tučnjavom koja je uključivala rakete, kamenje, palice, molotove i pucnjeve. Jedan od studenata USP-a je ubijen. Nekoliko dana kasnije, na kongresu koji je održala Nacionalna unija studenata u Ibiúni, policija je upala u São Paulo.
Akcija je završila uhićenjem 900 studenata i maltretiranjem nekih roditelja javnih službenika. Dana 13. prosinca proglašen je AI5, koji je dao pune ovlasti predsjedniku Republike da povuče politička i građanska prava disidentima, konfiscira njihovu imovinu i raspusti Kongres.
Represija je bila okidač za ruralnu i urbanu gerilu koja je pokušala napasti vojsku 60-ih i 70-ih godina. Pokreti su poraženi, ali je otpor 1968. postao model borbe za redemokratizaciju zemlje.
Predsjednički izbori bili su ugašeni od 1964., a između siječnja i travnja 1984. održani su veliki skupovi tražeći povratak izravnih izbora, pokret poznat kao Izravno odmah. Najveća su održana na kraju razdoblja – 1 milijun ljudi u Candeláriji (RJ) i 1,5 milijuna u Vale do Anhangabaú, u São Paulu.
No, važno je prisjetiti se skupa održanog na Praça da Sé, koji je okupio između 300 i 400 tisuća ljudi. Zbor koji je pjevao "Jedan, dva, tri, četiri, pet, tisuću, želimo izabrati predsjednika Brazila" povećao je mobilizaciju koja je izvela gomile na ulice u svim glavnim brazilskim gradovima.
Intenzivne optužbe za korupciju protiv Fernanda Collora de Mella, mjere koje su zemlju dovele do recesije, inflacija akumulirana i zapljena štednih računa bili su savršeni sastojci za održane demonstracije te godine.
Tisuće ljudi izašle su na ulice tražeći predsjednikov odlazak. Jedan od najekspresivnijih bio je onaj održan u São Paulu 18. rujna, koji je okupio oko 750 tisuća ljudi.
– Nije samo dvadeset centi. Tko se ne sjeća ove sintagme po kojoj su prosvjedi održani 2013. protiv poskupljenja autobusnih karata? U gradu São Paulu u lipnju su se pojavila četiri velika prosvjeda.
Međutim, studenti, novinari i općenito prosvjednici mobilizirali su se u nekoliko brazilskih gradova. Prosvjedi su poprimili velike razmjere i uspjeli smanjiti carine u nekim glavnim gradovima.
Nakon toga održani su drugi marševi, ali bez tako jasnih ciljeva. Činjenica je da su oni kulminirali političkom krizom koja je rezultirala još jednim opozivom, ovoga puta predsjednice Dilme Rousseff.
Brazil je 2016. ponovno izašao na ulice kako bi zatražio odlazak još jednog vladara. Više od tri milijuna ljudi u 229 brazilskih gradova.
Pokret je uspostavio najveći politički čin u povijesti, nadmašivši Diretas Já. U tom je trenutku govor postao profinjeniji nego u izdanjima od prije dvije godine, pokazujući podršku istrazi operacije Lava Jato i odbacujući vladu PT-a.
