Sektori gospodarstva i njihova obilježja

Ekonomija konstituira i predstavlja povezane društvene pojave i hvatanje i kruženje materijalna i financijska sredstva usmjerena na razvoj društava, struktura i narod. Ovo područje znanja obično se dalje dijeli na nekoliko sektora, klasificiranih prema funkciji koje provode duž proizvodnog lanca, od proizvodnje sirovina do potrošnje direktno. U tom smislu postoje aktivnosti, prakse i dobra koja pripadaju svim tim sektorima, dok su ostali elementi uključeni samo u jedan.

Najčešći način klasifikacije gospodarskih aktivnosti je njihova podjela u tri vrste – što su čak službeno usvojile institucije poput IBGE (Institut Brazilski institut za geografiju i statistiku), Ipea (Institut za primijenjena ekonomska istraživanja), INPE (Nacionalni institut za istraživanje svemira), UN (Ujedinjeni narodi), među drugi. Ove vrste su: primarni sektor, O sekundarni sektor i tercijarni sektor. U nekim pristupima postoji i kvartarni sektor koji se odnosi na uslužni sektor, ali u službenim klasifikacijama čini se da je uključen u tercijarni sektor zajedno s trgovinom.

PRIMARNI SEKTOR

Primarni sektor je sektor proizvodnje sirovina kao i primarni proizvodi, to jest oni koji se troše izravno, bez prolaska kroz bilo kakvu industrijsku ili proizvodnu transformaciju. Dakle, ovaj sektor gospodarstva uključuje vađenje biljaka, životinja (lov i ribolov) i minerala, osim što uključuje također bavljenje poljoprivredom (uzgoj povrća) i stočarstvom (uzgoj životinja u svrhe koje nisu u domaćinstvu).

Ovo područje ekonomije smatra se prvim razvojem u ljudskoj povijesti, više se prakticira intenzivno s razvojem poljoprivrede u neolitskom razdoblju, što je činilo temelje za konstituciju prvih civilizacije. Trenutačno postoje mnoge zemlje koje imaju većinu svojih gospodarstava usredotočenih na primarni sektor, što je oznaka za najnerazvijenije teritorije na planetu.

Imati gospodarstvo ovisno o proizvodnji i izvozu sirovina smatra se problematičnim na mnoge načine, zbog njegovi nedostaci, naime: a) velika ovisnost o klimi, što razvoj čini osjetljivim na suše ili katastrofe okoliš; b) niska vrijednost izvoza, što zahtijeva veliku količinu izvezenih proizvoda za uravnoteženje trgovinske bilance; c) slabo plaćanje radnika, posebno u zemljama gdje je ljudski razvoj nizak i zakoni o radu se ne primjenjuju pravilno u ruralnim područjima; d) viši troškovi uvoza industrijaliziranih proizvoda, što povećava financijsku ovisnost, uglavnom o zemljama koje dominiraju najsuvremenijim tehnologijama.

Stoga, iako je razvoj primarnog sektora nužan za rast svake zemlje ili teritorija, ovisno o isključivo ili primarno ove aktivnosti indeks je među mnogima koji postoje kako bi ukazali na odnos u razvoju. Bitno je, u ovom slučaju, diverzificirati gospodarske aktivnosti i ulagati u bolje korištenje građevinskih tehnologija.

SEKUNDARNI SEKTOR

Sekundarni sektor čini djelatnost prerade sirovina i primarnih proizvoda, uključujući korištenje prirodnih resursa za dobivanje energije ili njezino uključivanje u neki oblik proizvodnje. Dakle, ovaj sektor uključuje industrijsku djelatnost i proizvodnju energije. U ovu je tipologiju dogovoreno uključena i niskogradnja, koja se definira kao vrsta industrije.

Industrijska djelatnost, glavna jezgra sekundarnog sektora, postoji već duže vrijeme, izvorno formirana u ručnim proizvodnim linijama, u svojevrsnoj „evoluciji zanatsko umijeće". No, njegova najproduktivnija i najsistematiziranija koncepcija počela se javljati u 18. stoljeću, s Industrijska revolucijazapočeo u Engleskoj.

Izvorno su razmatrane samo najrazvijenije zemlje industrijalizirani (zemlje klasične industrijalizacije), poput Engleske, Francuske i nekih regija Sjedinjenih Država. Kasnije su se unutar sekundarnog sektora razvile i zemlje s planskim gospodarstvom, samozvani socijalisti, koji se kasnije proširio i na kapitalističke zemlje nerazvijena i u nastajanju. Brazil se, primjerice, smatra zemljom kasne ili nedavne industrijalizacije, budući da je tek tijekom 20. stoljeća uspio usmjeriti svoje gospodarstvo na ovaj sektor, prateći druge teritorije s istim profilom, poput Turske, Meksika, Argentine i mnogih drugi.

TERCIJARNI SEKTOR

Tercijarni sektor se smatra sektor trgovine i usluga te stoga obuhvaća prodaju primarnog proizvoda ili industrijaliziranog proizvoda. Tako su trgovci, slobodni profesionalci (učitelji, odvjetnici, liječnici itd.) i pružatelji usluga uključeni u ovo područje gospodarskih aktivnosti. Njegova pojava prethodi industrijskom razvoju i javlja se od trenutka kada su aktivnosti farme su počele stvarati višak, tako da su se različiti narodi počeli dogovarati i razmjenjivati jedni druge. Izum novca je očito intenzivirao ovu praksu, do te mjere da je, krajem srednjeg vijeka, stvorio početni oblik kapitalizma usredotočen na ovaj sektor, komercijalni kapitalizam.

Trenutno, procesom mehanizacije poljoprivrede i industrije – što dovodi do zamjene radnika strojevima – većina radne snage i slobodnih radnih mjesta raspoređena je u tercijarni sektor, koji, međutim, također uključuje sektor neformalan. Ovaj proces – nazvan tercijarizacija gospodarstva – latentan je u razvijenim zemljama, koje trenutno koncentriraju oko 70% svojih radnika u ovom sektoru, što se također intenzivira u zemljama nastajanje. U Brazilu je, prema IBGE-u, oko 60% radnika zaposleno u tercijarnom sektoru. Kada se ova situacija previše zaoštri, dolazi do izražaja koncept hipertrofije tercijarnog sektora.

Od Rodolfa F. Alves Pena
Magistar geografije