Borba za zemlju problem je s kojim se autohtoni narodi suočavaju već duže vrijeme. Prvi stanovnici zemlje našli su se kroz povijest uključeni u pravo na mjesto za život i proizvodnju. Ali to je puno složenije pitanje s kojim se, zapravo, mora suočiti cijelo društvo.
Jedna od glavnih nedoumica u vezi s ovim pitanjem tiče se razgraničenja autohtonih zemalja. Prije svega, kako definirati prostor kao “autohtonu zemlju”? Kako su zemlje dodijeljene nacijama razgraničene? Koje su dužnosti države u zaštiti raznih naroda diljem Brazila?
vidi više
Znanstvenici koriste tehnologiju kako bi otkrili tajne drevne egipatske umjetnosti...
Arheolozi otkrivaju zapanjujuće grobnice iz brončanog doba u…
A priori, definicija autohtonih zemalja izričita je u čl. 231 brazilskog saveznog ustava, koji kaže da dijelovi:
„stalno naseljeni njima, oni koji se koriste za njihove proizvodne aktivnosti, oni neophodni za očuvanje ekološki resursi potrebni za njihovu dobrobit i oni potrebni za njihovu fizičku i kulturnu reprodukciju, u skladu s njihovim korištenjem, običajima i tradicije".
Ukratko, to su prostori koje naseljavaju različiti autohtoni narodi u zemlji. No, njegov koncept ide dalje jer je povezan s društvenom, kulturnom, fizičkom i ekonomskom reprodukcijom ovih naroda, s obzirom na njihove običaje i tradiciju.
Međutim, potrebno je shvatiti da su autohtone zemlje dio baštine Unije, odnosno da ne pripadaju narodima koji ih nastanjuju. Nazivaju se javnim dobrima posebne namjene. Što to znači? Da nitko, osim autohtonih naroda, ne može naseliti te prostore koji su još uvijek nedostupni i neotuđivi.
Ovaj uvjet zajamčen Ustavom daje Indijancima pravo na trajno posjedovanje, uz korištenje bogatstva rijeka, tla i jezera koja postoje u ovim zemljama.
Trenutačno postoji određena razlika u broju autohtonih zemalja. FUNAI istraživanje ukazuje na postojanje 732 autohtonih teritorija u sljedećim situacijama:
Institucije i nevladine organizacije (NGO) pak smatraju tzv. "zemljom bez Indijanaca", a to su oni čiji proces razgraničenja od strane FUNAI-a još nije započeo. Misionarsko domorodačko vijeće (CIMI), primjerice, tvrdi da u Brazilu postoji 1296 domorodačkih zemalja.
Od toga 63,3% nije primilo nikakve upravne radnje državnih tijela.
Pravo na teritorij zajamčeno autohtonim narodima može se nametnuti na sljedeće načine:
Razgraničenje autohtonih zemalja administrativno je sredstvo kojim se ograničava teritorij koji tradicionalno naseljavaju jedna ili više etničkih skupina. U Brazilu je na Nacionalnoj indijanskoj zakladi (FUNAI) zaštita i poštivanje imovine dotičnih nacija.
Zadatak je zbog činjenice da je zaklada tijelo odgovorno za koordinaciju i provedbu domorodačke politike u Brazilu. Mora se slijediti cijeli proces koji uključuje pravne i tehničke zahtjeve, uzimajući u obzir sljedeće čimbenike:
Razgraničenje njihovih teritorija pravo je za koje su se domorodački narodi borili kroz povijest. Prije posebnih poglavlja sadržanih u Saveznom ustavu (glava VIII, “O društvenom poretku” i poglavlje VIII, “O Indijancima”), prava koja se odnose na nacije već su izražena u pravni.
Međutim, ti izrazi nisu jamčili temeljna prava domorodačkog stanovništva, što čak uključuje i priznavanje njihovih tradicija kao legitimnih i poštovanih od strane nacionalne države. Do donošenja Magna Carte na Indijce se gledalo iz asimilacijske perspektive, odnosno gubili su svoje običaje i tradiciju.
U tom pogledu, narodi su viđeni samo kao prolazna “kategorija” osuđena na nestanak. Apsurd je bio toliki da je čak i Statut Indijanaca donio očekivanje da će ti narodi “prestati biti Indijanci”. Još jedna promjena koju je donio Ustav iz 1988. odnosila se na veličinu domorodačkih zemalja.
Prema zakonu, narodi moraju imati dovoljno prostora koji jamči njihovu fizičku i kulturnu reprodukciju. Ipak, u tom smislu, trebalo bi razgraničiti zemlje koje su tradicionalno okupirale dotične nacije. Stoga razgraničenje autohtonih zemalja ostaje obveza brazilske države.
Drugi dokumenti štite ovo pravo, kao što su Dekret 5051/04 i Konvencija 169 Međunarodne organizacije rada u Brazilu (ILO). Međutim, još uvijek postoje intenzivni sukobi između domorodačkog i neautohtonog stanovništva oko vlasništva nad zemljom. To je rezultat teritorijalne ograničenosti i ograničenja nametnutih ljudima koji se nalaze, posebice, u južnim, jugoistočnim i sjeveroistočnim regijama, kao i dijelovima Srednjeg zapada.
Brazil je trenutno dom za oko 305 autohtonih etničkih skupina. Bi li bilo pošteno da se takvo kulturno bogatstvo iseli ili bez potpore? To je glavna važnost u razgraničenju njihovih zemalja kako bi se osiguralo da ovi narodi zadrže svoju tradiciju, kulturu, znanje i način života, čuvajući svoj doprinos baštini Brazilski.
Članak 24. točka VII. Ustava kaže da
Umjetnost. 24. Dužnost je Unije, država i saveznog okruga da istovremeno donose zakone o:
VII – zaštita povijesne, kulturne, umjetničke, turističke i krajobrazne baštine;
S druge strane, tekst članka 225. Magna Carte kaže da,
Umjetnost. 225. Svatko ima pravo na ekološki uravnotežen okoliš, dobro za opće korištenje ljudi i ključno za zdravu kvalitetu života. života, namećući javnoj vlasti i zajednici dužnost da ga brane i čuvaju za sadašnjost i budućnost generacije.
Stoga postaje dužnost države, putem Unije, jamčiti razgraničenje autohtonih zemalja jer one čine brazilsku povijesnu i kulturnu baštinu. Takvo dodjeljivanje također jamči zaštitu okoliša i bioraznolikosti.
Riječ je io plaćanju povijesnog duga s ovim narodima, kako bi se osigurali dostojni uvjeti opstanak, kako s fizičkog tako i s kulturnog gledišta, kako bi se očuvao kulturni identitet Brazilski.
