Gospodarska recesija, vrtoglava inflacija, obezvrijeđena minimalna plaća, nestabilnost političke scene, ekstremno nasilje, optuživanje protivnika za smrt i mučenje, nestašica hrane i "otimanje prava" neke su od stavki koje čine The najgora kriza u povijesti Venezuele.
Zemlja graniči s dvije brazilske države, Amazonas i Roraima. Upravo je migracijska kriza u drugom dijelu učinila da se nestabilnost Venezuele istakne u vijestima u Brazilu.
vidi više
Znanstvenici koriste tehnologiju kako bi otkrili tajne drevne egipatske umjetnosti...
Arheolozi otkrivaju zapanjujuće grobnice iz brončanog doba u…
Bježeći od katastrofalne situacije u zemlji, više od 2,3 milijuna Venezuelanaca već je napustilo teritorij, pokazuju podaci Međunarodne organizacije za migracije. Zahtjevi za azilom iz susjednih zemalja poprimili su još veće razmjere od 2015. nadalje.
Prema izvješću BBC-ja, objavljenom 25. kolovoza, samo je Brazil do travnja 2018. već primio više od 50.000 venezuelanskih imigranata, koji su uglavnom dolazili kroz pogranično područje Roraima. Ovaj broj predstavlja povećanje od 1000% u odnosu na 2015. godinu.
Ali migracijski val nije ograničen samo na našu zemlju. Druge susjedne zemlje poput Perua, Kolumbije i Ekvadora također su primile i još uvijek primaju tisuće izbjeglica. Neke točke, kao što je grad Tumbes, na granici između Ekvadora i Perua, prime i do 3000 Venezuelanaca dnevno.
Kao odgovor na sve veći broj imigranata, ove zemlje svakodnevno pooštravaju inspekciju i kontrolu ulaska Venezuelanaca. U Brazilu je, na primjer, država Roraima pokušala zatvoriti granicu, ali ih je pravosuđe spriječilo.
Napetost raste i svakim danom poprima alarmantne razmjere. U kolovozu 2018. zabrinutost je porasla kada su u nasilnom sukobu Brazilci zapalili odjeću i stvari imigranata. Tragična situacija pokrenula je sva komunikacijska vozila u zemlji.
U tom trenutku ljudi koji do tada nisu bili svjesni kolapsa počeli su se pitati što se događa u susjednoj državi. Kako bismo objasnili situaciju, napravili smo povijesni pregled krize, kako biste razumjeli što se događa u Venezueli.
Da bismo razumjeli što se danas događa u venezuelanskoj politici, potrebno je vratiti se u 1999. godinu, kada Hugo Chavez prisegnuo je kao predsjednik zemlje, nakon pobjede na izborima u prosincu 1998. U tom trenutku, osim scenarija nestabilnosti, južnoamerička država prolazila je i kroz ozbiljnu društvenu krizu.
Kampanja koja se temelji na borbi protiv siromaštva, težnji ka socijalnoj uključenosti i transferu prihoda, u kombinaciji s ozloglašenošću stečene tijekom godina, bile su neke od točaka odgovornih za to da je Chávez brzo postao vrlo popularan.
Na čelu vlade, predsjednik je pokrenuo bolivarsku revoluciju, koja je započela Ustavotvornom skupštinom kako bi se prepisao venezuelanski ustav. Na referendumu je više od 70% stanovništva odobrilo dokument. Također 1999. odobren je “Zakon o omogućavanju” koji je predsjedniku dao izvanredne ovlasti.
Oštro kritiziran od strane oporbe, omogućio je šefu države da donosi zakone o javnim uslugama, infrastrukturi, sigurnosti, financijama, porezima i mnogim drugima.
Uzimajući mogućnost zakonskog uređenja stvari od interesa, donesene su uredbe sa snagom zakona snagu prije prolaska kroz zakonodavno tijelo, budući da je cilj bio ubrzati procedure upravni. Kroz ovaj mehanizam Chávez je nacionalizirao naftni sektor, kroz Zakon o ugljikovodiku.
Nakon tog zakona uslijedile su i druge uredbe, čije se donošenje nije svidjelo različitim slojevima društva, Katoličkoj crkvi, ali ni oporbi. Čak su i pod intenzivnim demonstracijama održane. Nadalje, protivnici su počeli optuživati predsjednika da želi provesti a komunistički režim u zemlji.
Godine 2002. vlada je pretrpjela a državni udar. Neuspjeli pokušaj trajao je samo dva dana, a Huga Cháveza je vojska vratila na vlast. Trenutak je bio odlučujući da svoju vladu očvrsne prema bolivarskim idealima. Dok ga je oporba optuživala za autoritarnost, državni sektori su ga branili kao menadžment za siromašne.
U prosincu iste godine zaposlenici državne naftne kompanije PDVSA započeli su štrajk protiv režima. Kao odgovor, više od 18 dužnosnika je otpušteno i zamijenjeno ljudima od najvećeg povjerenja predsjednika. Time je institucija postala jedan od stupova moći.
Godine 2008., tijekom njegova trećeg mandata, ustavni amandman omogućio je Chávezu da bude izabran po četvrti put, s obrazloženjem da mu je potrebno više vremena za socijalistička revolucija obistiniti. Dapače, 2012. je pobijedio na izborima, ali nije mogao preuzeti dužnost zbog raka. Preminuo je u ožujku 2013. godine.
Nastavljajući Chávezovu politiku, njegov potpredsjednik, Nicolas Maduro izabran je 2013. Na tijesnim izborima došao je na vlast za cijeli mandat. Trenutak je bio trenutak političke krize koja se sručila na venezuelansko gospodarstvo koje je također prolazilo kroz krizu.
U tom je kontekstu Madurova popularnost naglo pala, čime je oporba zatražila ustavom predviđeni mehanizam, plebiscit za opoziv predsjednikova mandata. Bilo je nekoliko pokušaja od 2016. godine, jer bi ga uz potporu najmanje 20% stanovništva vlast mogla smijeniti.
Nakon nekoliko odgoda koje je napravilo Državno izborno vijeće, od 10. siječnja 2017. počeo je obnašati drugu polovicu svoje vlade. U tom slučaju, ako bi otišao s vlasti, njegov bi zamjenik preuzeo vlast, čime bi se poništila svrha oporbe.
Zašto je Venezuela u krizi? U 2014. godini zbog pada cijene barela nafte na međunarodnom tržištu gospodarstvo Venezuela, koja se gotovo u potpunosti temelji na eksploataciji i prodaji goriva, ušla je u a alarmantna kriza. Chávezova karakteristična društvena ulaganja su smanjena.
Počelo je ponestajati osnovnih stvari poput hrane i lijekova. Osim toga, inflacija je dosegnula nezamislive razine, što je izazvalo val prosvjeda. Tijekom demonstracija poginulo je više od 40 ljudi. Uhićeni su politički protivnici i proturežimski militanti. Venezuelanska vlada i danas se brani da je ovo ekonomski rat koji subvencioniraju elite i Sjedinjene Države.
Uzimajući u obzir ovaj scenarij, vojska je svakim danom počela imati više glasa u vladi. I iako je oporba većina u Saboru, ne može donijeti nijednu svoju odluku.
Svi su zabranjeni od strane pravosuđa, koje u potpunosti kontrolira Maduro. U to vrijeme, opravdanje pravosuđa bilo je da se venezuelanski parlament ne poštuje jer su tri zastupnika optužena za izbornu prijevaru položila prisegu.
U travnju 2017. stanovništvo se mobiliziralo u nove prosvjede, ovaj put s većim brojem mrtvih, koji već prelazi 200, uglavnom mladih do 30 godina. Sada ima više od 5000 uhićenja, od kojih su mnoga proizvoljna. Postoje i beskrajna izvješća o mučenju.
Nicolás Maduro se pravdao optužujući oporbu da je planirala nasilni državni udar, a kako bi ga spriječio, aktivirao je vojni plan. Civilima se sudilo na vojnim sudovima, što je za mnoge kritičare tipično za diktaturu.
U srpnju iste godine predsjednik je sazvao Ustavotvornu skupštinu, koja je izabrana pod optužbama oporbe za prijevaru. Bio je to razlog više za porast uličnih sukoba.
U kolovozu su prisegu položili birači, koji su zatim pokušali smijeniti glavnog državnog odvjetnika Luisa Ortegu. Iznijela je nekoliko osuda u vezi s represijom na ulicama, proizvoljnim uhićenjima i samom Ustavotvornom skupštinom. Vrhovni ju je već suspendirao, optuživši je da je počinila pogrešku u upravljanju.
Istog mjeseca odobren je dekret kojim se daje dopuštenje Ustavotvornoj skupštini da donosi zakone, ono što je prije bilo isključivo za Kongres, gdje se većina članova protivi vladi zrelo.
U svibnju 2018., tijekom prosvjeda i visoke stope apstinencije, optužbi za prijevaru, nedostatka priznanjem međunarodne zajednice i bojkotom oporbe, Nicolás Maduro reizabran je na još šest godina mandata. Velik dio njihovih glasova pripisuje se glasačima lojalnim Hugu Chavezu.
Scenarij nije ni blizu smirivanja. Ekonomija nastavlja padati, au kolovozu 2018. godine, s peteroznamenkastim uklanjanjem već devalviranog bolivara, inflacija bi ove godine trebala dosegnuti 1.000.000%.
Nicolás Maduro je 10. siječnja 2019. preuzeo dužnost na još šest godina vlade, odnosno do 2025. godine. Predsjednica je novu fazu započela u trenutku kada je zemlja utonula u najozbiljniju krizu u svojoj povijesti.
Maduro je, kao što je već spomenuto, pobijedio na izborima u svibnju 2018. godine.
Na inauguraciju se dugo gledalo kao na put bez povratka u odnosu na političku, gospodarsku i institucionalnu krizu kroz koju prolazi latinoamerička država. Drugim riječima, to je vrhunac zanošenja režima koji danas kontrolira sve sfere političke i pravosudne vlasti.
I to nije sve, obnova Madurovog mandata označava raskid s najvećim silama u međunarodnoj zajednici: SAD-om, Europskom unijom i susjednim zemljama, kao što je slučaj s Brazilom.
Venezuelanski čelnik, s druge strane, podršku i saveznike nalazi u Kini, Rusiji, Meksiku i Turskoj. Unatoč tome, dosadašnji gospodarski sporazumi sklopljeni s tim zemljama nisu imali učinka u svjetlu gospodarskog kaosa.
U Južnoj i Srednjoj Americi predsjednik za saveznike ima predsjednike Eva Moralesa iz Bolivije, Miguela Díaz-Canela iz Kube i Daniela Ortegu iz Nikaragve.
Umjesto prisege u Nacionalnoj skupštini, kako nalaže Ustav, Maduro je to učinio pred Vrhovnim sudom pravde (TSJ). Glavni razlog je to što je Sabor izabran 2015. sastavljen praktički od protukandidata. Stoga je proglašeno nepoštivanjem, odnosno za Vladu više ne postoji.
Od datuma inauguracije prekinuti su diplomatski odnosi s najmanje 13 zemalja Latinske Amerike. Takozvanu grupu Lima čine, osim Brazila, Kolumbija, Argentina, Peru i Čile.
Među mjerama koje je skupina nametnula je zabrana ulaska na svoje teritorije visokim dužnosnicima vlade Venezuele, uključujući i samog Madura.
Usred kontroverzi Madurove inauguracije, do tada malo poznati Juan Guaidó postao je jedan od glavnih protivnika Madura.
Početkom siječnja preuzeo je dužnost predsjednika Narodne skupštine, posljednjeg državnog tijela koje je kontrolirala oporba vlasti. 24. istog mjeseca proglasio se predsjednikom države smatrajući vladu Nicolása Madura nelegitimnom.
Američka vlada službeno ga je priznala kao “privremenog predsjednika”. Ubrzo su to, osim glavnog tajnika Organizacije američkih država (OAS), učinili i Brazil, Kolumbija, Peru, Ekvador, Kostarika, Čile i Argentina.
Uz podršku članka 233. Ustava, Guaidó je javno položio prisegu kao predsjednik zadužen za državu,
Ovim člankom zakonodavno tijelo može obavljati funkcije kada je mjesto predsjednika upražnjeno. Cilj je postići formiranje “prijelazne vlade i slobodnih izbora”.
