Tvornica šećera u kolonijalnom Brazilu

O tvornica šećera u kolonijalnom Brazilu to je bilo mjesto gdje se proizvodio šećer za domaću potrošnju i za izvoz.

Uređaji od kolonijalno razdoblje počeo se javljati od 16. stoljeća nadalje, kada je ekonomskih ciklusa u Brazilu. O ciklus sekvoje bio je prvi i od šećer bio drugi.

Prve sadnice šećerne trske stigle su u zemlju u 16. stoljeću, kada su ih doseljenici donijeli iz europski kontinent. Već su imali tehnike sadnje, budući da su već uzgajali tu vrstu u drugim zemljama svijeta.

Struktura kolonijalnih mlinova

Vas kolonijalni mlinovi imao je veliku strukturu, podijeljenu na:

• Plantaže: osim šećerne trske postojale su plantaže (povrća, povrća i voća) drugih proizvoda;
• Casa Grande: to je bilo mjesto gdje je bila koncentrirana snaga mlinova. Osim toga, to je bila kuća u kojoj su živjeli Senhores de Engenho (bogati zemljoposjednici) i njihova obitelj;
• Senzala: bila su to mjesta s užasnim uvjetima koja su imala za cilj skloniti ljude porobljeni;
• Kapela: izgrađena da predstavlja vjerovanja stanovnika mlinova, uglavnom Portugalski. Mjesto misa i drugih slavlja religijski su provedeni;
• Kuće slobodnih radnika: mjesta gdje su živjeli slobodni radnici;
• Tor: mjesto gdje su bile smještene životinje;
• Canavial: mjesto gdje se uzgajala šećerna trska;
• Mlinjenje: mjesto gdje se mljela šećerna trska životinjskom vučom, ljudskom snagom ili mlinom;
• Casa das Caldeiras: mjesto gdje se proizvod zagrijavao;
• Casa das Fornalhas: mjesto gdje se šećerna trska zagrijavala i pretvarala u melasu;
• Kuća za čišćenje: mjesto odgovorno za rafiniranje proizvoda, pretvaranje u šećer.

Rad šećerane

Nakon berbe šećerna trska, proizvod je odveden u mlin, gdje je cijeđen dok se sav njegov sok nije iscijedio.

Nakon uklanjanja sve juhe, proizvod se šalje u kotlovnicu i peći, gdje se kuha u bakrenim posudama.

Nakon toga, melasa je rafinirana u čistionici, gdje se odvijala posljednja faza proizvodnje šećera.

U mlinovima su se proizvodile dvije vrste šećera, bijeli, koji je gotovo svu proizvodnju usmjerio na europski kontinent, i smeđi, tamne boje, namijenjen domaćem tržištu.

Nakon pakiranja proizvodi su poslani u Portugal i za Nizozemska, koji ih je distribuirao po cijelom kontinentu.

Važno je naglasiti da mlinovi nisu bili samo plantaže šećerne trske, oni su imali svu gore spomenutu strukturu, smatrajući se "malim gradovima"

Poljoprivrednici koji nisu mogli sagraditi vlastitu mlinicu nazivali su se uzgajivači trske. Uglavnom su se služili domišljatošću nekog veleposjednika u zamjenu za materijalnu naknadu.

Gospodarstvo šećera razvilo se do te mjere da je kolonija početkom 17. stoljeća već imala više od 400 šećerana, uglavnom u sjeveroistočna regija.

O šećerni ciklus propada od 18. stoljeća, kada dolazi do porasta inozemne konkurencije i pada proizvodnje.

Osim toga, otkriće nalazišta zlata u državama koje trenutno odgovaraju Minas Gerais, Goias to je Mato Grosso, doprinijeli su padu šećera.

U tom smislu, tvornice šećera su bile deaktivirane, stvarajući prostor za pojavu zlatni ciklus u zemlji.

Robovski rad na mlinovima

Porobljeni crnci bili su glavna radna snaga u šećeranama. Živjeli su u užasnim uvjetima, uz dug i iscrpljujući rad te trpjeli fizičku i psihičku agresiju.

Robovski rad se koristio i na plantažama iu velikim kućama, kao čistačice, dadilje, kuharice, dojilje, između ostalih funkcija.

Saznajte više na:

• Popis vježbi o kolonijalnom Brazilu
• Kolonijalni Brazil, Jean-Baptiste Debret
• Vremenska crta – Povijest Brazila