15 pjesama za mamu

Majka, jednostavna i slatka riječ, koja unatoč tome što je sadržajno može se označiti kao a glagol, pozivajući se na djelovanje ljubav.

Krvna majka, usvojiteljica, kuma, baka majka, tetka majka, sestra majka, učiteljica majka, prijateljica majka, nekoliko je personifikacija majke. Njegovom reprezentativnošću u društvu, u kalendaru mu je određen dan u čast: Majčin dan, druge nedjelje svibnja.

Neki su pisci preveli osjećaje svoje djece, kroz pisma iu obliku poezije. Izgled 15 pjesama za mamu:

pjesme o majci

Majka Maria Quintane

MAJKA…
To su samo tri slova,
Oni s tim mubarek imenom:
Tri slova, ništa više...
I u njih stane beskonačnost
I tako mala riječ
Čak i ateisti priznaju
Ti si veličine neba
I samo manji od Boga!

Da pohvalimo našu majku,
U redu je reći
Nikad ne mora biti ovako velik.
Kao dobro koje nam želi.

tako mala riječ
Moje usne dobro znaju
da si velicina neba
I samo manji od Boga!

Zauvijek, Carlos Drummond de Andrade

Zašto Bog dopušta
da majke odlaze?
Majka nema granica,
vrijeme je bez vremena,
svjetlo koje se ne gasi
kad vjetar puše
i kiša pada,
skriveni baršun
na naboranoj koži,
čista voda, čisti zrak,
čista misao.
umiranje se događa
s onim što je kratko i prolazi
ne ostavljajući traga.
Majko, u tvojoj milosti,
to je vječnost.
Zašto se Bog sjeća
— duboka misterija —
da ga jednog dana skinem?
Da sam kralj svijeta,
skinuo zakon:
Majka nikad ne umire,
majka će uvijek ostati
sa svojim sinom
a on, ipak star,
bit će mali
napravljen od zrna kukuruza.

Majčino bdijenje, Cecília Meireles

Naša djeca putuju stazama života,
po slanim vodama izdaleka,
kroz šume koje skrivaju dane,
kroz nebo, kroz gradove, u tamni svijet
vlastitih šutnji.

Naša djeca ne šalju poruke odakle jesu.
Ovaj prolazni vjetar može ih ubiti.
Val ih može odvesti u kraljevstvo oceana.
Možda se raspadaju, poput zvijezda.
Možda ih rastaje ljubav i suze.

Naša djeca imaju drugi jezik, druge oči, drugu dušu.
Oni još uvijek ne znaju puteve povratka, samo putove kojima idu.
Odlaze svojim horizontima, bez sjećanja i čežnje,
ne žele zatvor, odgodu, zbogom:
samo su se prepustili, užurbani i nemirni.

Naša djeca su prošla pored nas, ali nisu naša,
žele ići sami, a mi ne znamo kamo idu.
Ne znamo kada umiru, kada se smiju,
oni su ptice bez prebivališta ili obitelji
na površini života.

Ovdje smo, u ovom neobjašnjivom bdijenju,
čekajući ono što ne dolazi, lice koje više ne poznajemo.
Djeca su nam tamo gdje ih ne vidimo i ne poznajemo.
Mi smo rana zla koje možda oni ne trpe,
ali njihove radosti nikada ne dosežu samoću u kojoj mi živimo,
tvoj jedini dar, obilan i beskrajan.

Oplakivanje majke bez roditelja, Cecília Meireles

Pobjeći u noć
ponovno uči imati noge i hodati,
razmakni prste, raširi nozdrve na povjetarac čempresa,
trči između svjetla i klikera,
dođi vidjeti me
uđi u ovu kuću nevidljiv, a tvoja usta
natrag na arhitekturu riječi
naviknuti se na nešto,
a tvoje oči na veličinu i običaje živih!

Priđi bliže, čak i ako se već raspadaš
u kvascu zemaljskom, izobličen i raspadnut!
Ne stidi se svog podzemnog mirisa,
od crva kojih ne možeš otresti kapke,
od vlage koja češlja vašu finu, hladnu kosu
privržen.

Dođi takav kakav jesi, pola ljudi, pola svemira,
prstima i korijenjem, kostima i vjetrom, i tvojim venama
na putu do oceana, natečen, osjećajući nemir plime i oseke.

Ne dođi da ostaneš, nego da me uzmeš, kao što sam ja tebe jednom doveo,
jer danas ti posjeduješ put,
ti si moj vodič, moj čuvar, moj otac, moj sin, moja ljubav!

Vodi me gdje želiš, do onoga što znaš, - u tvoju ruku
primi me i hodajmo stranci ruku pod ruku,
vukući komadiće našeg života u našu smrt,
učeći jezik ovih mjesta, tražeći gospodare
i njegove zakone,
gledajući krajolik koji počinje s druge strane naših leševa,
ponovno proučavajući naš početak, naš kraj.

Učenja, Adelia Prado

Moja je majka mislila studirati
najljepša stvar na svijetu.
Nije.
Najljepša stvar na svijetu je osjećaj.
Tog dana noću, otac je radio noću,
obratila mi se:
“Jadnik, do tada na teškoj dužnosti”.
Uzeo je malo kruha i kave, ostavio tavu na vatri s vrućom vodom.
Nije mi pričao o ljubavi.
Ta luksuzna riječ.

Poludojmovi Aninha, Cora Coralina

(majka)
Obnavljanje i otkrivanje svijeta
Čovječanstvo se obnavlja u tvojoj utrobi.
odgajati svoju djecu
ne dajte ih u vrtić.
Dnevni boravak je hladan, bezličan.
nikada neće biti dom
za vašeg sina.
On, mali, te treba.
Nemojte ga odvajati od svoje majčinske snage.

Što želiš ženo?
Neovisnost, jednaki uvjeti…
Zapošljavanje izvan kuće?
Vi ste superiorniji od onih
koje pokušavate oponašati.
imaš božanski dar
biti majka
Ljudskost je prisutna u vama.
Ženo, ne daj se kastrirati.
Bit ćeš životinja samo za užitak
a ponekad čak ni to.
Frigidan, blokiran, tvoj ponos te zatvara.
Buran, pretvaraš se da si ono što nisi.
Grizući tvoju crnu kost gorčine.

Moja majka, Vinicius de Moraes

Majko moja, majka moja, bojim se
Bojim se života, majke mi.
Pjevaj slatku pjesmu koju si pjevao
Kad sam luda trčala u tvoje krilo
Boji se duhova na krovu.
Nina moj san pun nemira
Lagano me tapšući po ruci
Toga se jako bojim, majke mi.
Odmorite prijateljsko svjetlo svojih očiju
U mojim očima bez svjetla i bez odmora
Reci boli koja me čeka zauvijek
Otići. Odagnajte ogromnu tjeskobu
Mog bića koje ne želi i ne može
Poljubi me u bolno čelo
Da gori od groznice, majko moja.

Zaljuljaj me u svom krilu kao prije
Reci mi tihim glasom: — Sine, ne boj se
Mirno spavaj, majka ti ne spava.
Spava. Oni koji su te dugo čekali
Umorni su otišli daleko.
Pored tebe je tvoja majka
Tvoj brat, koji je u studiju zaspao
Tvoje sestre lagano koračaju
Da ne probudi tvoj san.
Spavaj sine, spavaj na mojim grudima
Sanjajte sreću. ja bježim.

Majko moja, majka moja, bojim se
Bojim se ostavke. reci mi da ostanem
Reci mi da odem, o majko, zbog nostalgije.
Otjeraj ovaj prostor koji me drži
Otjeraj beskraj koji me zove
Toga se jako bojim, majke mi.

Majka, Sergio Capparelli

Na koturaljkama, na biciklu
autom, motorom, avionom
na leptirovim krilima
a u očima jastrebove
brodom, biciklom
jašući grmljavinu
u duginim bojama
na lavlju riku
u milosti delfina
i u klijanju zrna
tvoje ime donosim, majko,
na dlanu moje ruke.

Na koljenima, Florbela Espanca

Blagoslovljena Majka koja te rodila
Blago mlijeku koje ti je dalo rast
Blažena kolijevka u kojoj te je ljuljao
Tvoja ljubavnica, da te uspava!

Blagoslovljena je ova pjesma koja je njegovana
Tvog života slatka zora...
Blagoslovljen bio mjesec, koji je poplavio
Od svjetlosti, Zemljo, samo da te vidim...

Blagoslovljeni bili svi koji te vole,
Oni koji kleče oko tebe
U velikoj uzavreloj ludoj strasti!

I ako više od mene, jednog dana, želite
Netko, blagoslovljena bila ta žena,
Blagoslovljen bio poljubac tih usta!!

Mater, Olavo Bilac

Ti, velika Majko... ljubavi svoje djece, robinje,
Za svoju djecu ti si, na putu života,
Kao svjetlosni pojas koji je vodio hebrejski narod
Daleka obećana zemlja.

Iz tvog pogleda teče blistava rijeka.
Jer, da krstim ove procvjetale duše,
Neka se taj nježni pogled slije
Sav Jordan ljubavi tvoje.

I raširi toliko sjaja beskrajna krila
Da se širiš nad svojom, ljubavnom i lijepom,
Da njihov veliki bljesak digne, kad ih prodrmaš,
I izgubit ćeš se među zvijezdama.

A oni, uz stepenice široke i svete svjetlosti,
Bježi od ljudske boli, bježi od ljudskog praha,
I, u potrazi za Bogom, oni se penju tim ljestvama,
Što je poput Jakovljevih ljestava.

Pjesma Majci, Eugénio de Andrade

Duboko u tebi,
Znam da sam varao, mama

Sve zato što više nisam
usnuli portret
na dnu tvojih očiju.

Sve zato što ignoriraš
da postoje kreveti gdje se hladnoća ne zadržava
i bučne noći jutarnjih voda.

Zato ponekad riječi koje ti kažem
teško je, majko,
a naša je ljubav nesretna.

Sve zato što sam izgubio bijele ruže
koja je pritiskala srce
u okviru slike.

Kad bi samo znala kako još volim ruže,
možda ne biste ispunili sate noćnim morama.

Ali puno ste zaboravili;
zaboravio si da su mi noge narasle,
da mi je cijelo tijelo naraslo,
pa čak i moje srce
Ogromno je, mama!

Vidi — želiš li me saslušati? —
ponekad sam još uvijek dječak
koja je zaspala u tvojim očima;

Još uvijek držim svoje srce
ruže tako bijele
poput onih koje imate u okviru;

Još čujem tvoj glas:
Bila jednom princeza
usred nasada naranči...

Ali - znaš - noć je ogromna,
i cijelo mi je tijelo naraslo.
Izašao sam iz kadra,
Dao sam pticama svoje oči da piju,

Nisam ništa zaboravio, mama.
Čuvam tvoj glas u sebi.
I ostavljam ti ruže.

Laku noć. Idem s pticama.

Majka, António Ramos Rosa

Znam tvoju snagu, majko, i tvoju krhkost.
Oboje imaju tvoju hrabrost, tvoj životni dah.
Uz tebe sam mama, u tvom trajnom snu u tvojoj neizvjesnoj nadi
S tobom sam u tvojoj jednostavnosti i tvojim velikodušnim gestama.
Vidim te djevojka i nevjesta, vidim te majka zaposlena žena
Uvijek krhka i jaka. S koliko si problema imao,
Koliko nevolja! Uvijek te neka sila uspravno dizala,
uvijek dah tvoje vjere, zadivljujući dah
ono što se zove Bog. To postoji jer ga voliš,
vi to želite. Bog te hrani i preplavljuje tvoju krhkost.
I tako si usred ljubavi poput središta ruže.
Ta čežnja za ljubavlju cijeloga života je užareni val.
Svojom ljudskom i božanskom ljubavlju
Želim rastopiti dijamant univerzalne vatre.

Saputnik Paula Celana 

Duša tvoje majke lebdi naprijed.
Duša tvoje majke pomaže noći da plovi, izbor za izborom.
Duša tvoje majke napada morske pse pred tobom.

Ova riječ je disciplina tvoje majke.
Učenik tvoje majke dijeli tvoj grob, kamen po kamen.
Mrvi svjetlosti klanja se učenik tvoje majke.

Od majke, od Conceição Evaristo

Briga za moju poeziju
Naučio sam od majke,
žena da popravi stvari,
i pretpostaviti život.

Blagost mog govora
u nasilju mojih riječi
Dobio sam ga od majke,
žena trudna s riječima,
oplođeno u ustima svijeta.

Sve moje blago bilo je od moje majke
sva moja zarada dolazila je od nje
mudra žena, Yabá,
voda se izvukla iz vatre
od plača je stvorio utjehu.

Taj poluosmijeh došao je od majke
dano sakriti
cijela radost
i ova nepovjerljiva vjera,
jer kad hodaš bos
svaki prst gleda na cestu.

Iznevjerila me majka
za čudesne kutke života
pokazujući mi prerušenu vatru
u pepelu i igli
vrijeme koje se kreće u plastu sijena.

Bila je to majka zbog koje sam se osjećao
zgužvano cvijeće
ispod kamenja
prazna tijela
blizu nogostupa
i naučio me,
Inzistiram, to je bila ona
da bi riječ
umjetnost
umjetnost i obrt
iz mog kuta
mog govora.

Pjesma za moju majku, Miguel Torga

I bez geste, bez ne, otišao si!
Tako se ugasilo vječno svjetlo!
Čak i bez pozdrava kažeš zbogom,
Izdaja vjere koja nas je ujedinila!

Zemlja izorana i topla,
Krilo kreativnog pjesnika,
Otišao si prije zalaska sunca,
Tužan kao sjeme bez topline!

Otišao sam, rezignirano, trunuti
U sjeni jesenskih grmova ruža!
Boja radosti, pjesma koja se rađa,
Mijenjali biste se za borove čemprese!

Ali došla sam, razočarana boginje!
Došao sam s ovom čarolijom koju znaš,
I dotakla sam se ovog maceriranog mesa
Pulsirajućeg života kakav zaslužuješ!

Jer ti si Majka!
Otišao si jednog dana vrišteći i trzajući se,
I još ćeš rađati zauvijek,
Čak i biti majka i sa sijedom kosom!

Ti si i bit ćeš bukva koja se njiše na vjetru
I ne lomi se niti popušta!
Kad bih te zamolio za mir zaborava,
Također snaga za borbu traži od vas!

Zato udahni sok trajanja,
Čak iu mojim plućima, ako si se umorio;
Ali osjećam kako mi srce kuca
U grudima gdje si me kao dječaka ljuljao.

Pročitajte također: Posebne pjesme za Majčin dan