Biti roditelj a adolescent To je putovanje puno izazova, a potreba za vodstvom nikad nije bila presudnija.
Uz sve veći pritisak s kojim se mladi danas suočavaju, bitno je prepoznati razliku između uobičajenog tinejdžerskog stresa i moguće tjeskobe.
vidi više
Otkrijte pravu priču iza filma 'The Revenant', koji je zaradio...
Pomrčina Sunca: OVI znakovi će biti pod velikim utjecajem ove rijetke…
Proživljavanje tinejdžerskih godina može biti izuzetno stresno za mlade ljude, zbog čega se mnogi roditelji pitaju: Je li to samo stres od godina ili dublji problem?
U Sjedinjenim Državama, tinejdžerska anksioznost je postala neobuzdana. Nedavne studije pokazuju da je oko 32% njih imalo dijagnosticiranu neku vrstu anksioznog poremećaja.
S obzirom na ovu alarmantnu statistiku, velike su šanse da poznajete mladu osobu koja se suočava s povezanim izazovima ili da vam je čak stalo do nje.
Ali što je zapravo anksioznost? Prema stručnjacima, to je odgovor mozga na stres, generiran percepcijom neposredne opasnosti.
(Slika: otkrivanje)
Takva opasnost može biti povezana sa stvarnom fizičkom prijetnjom ili iščekivanjem budućih događaja, što navodi pojedinca da osjeća tjeskobu zbog situacija koje se još nisu dogodile.
Zanimljivo je da se anksioznost može manifestirati čak i bez očitog okidača ili specifičnih misli.
Ljudski mozak, u neprestanoj potrazi za sigurnošću, ima sposobnost zabilježiti trenutke stresa i pripremiti se za slične situacije u budućnosti.
Što češće mozak pristupa ovom "sjećanju na stres", to će se brže i intenzivnije ovaj odgovor aktivirati u narednim prilikama.
Zbog svega navedenog, bitno je da roditelji, odgajatelji i zdravstveni djelatnici budu svjesni ovih znakova kako bi pružili potrebnu podršku tinejdžerima u ovom emocionalnom izazovu.
Razumijevanje anksioznosti kod tinejdžera zahtijeva dublji uvid u to kako mozak funkcionira. Amigdala, moždana struktura slična obliku badema, u epicentru je stvaranja straha.
Integrira limbički sustav, odgovoran za upravljanje emocijama, sjećanjima i instinktima preživljavanja. Stoga je osmišljen za davanje prioriteta situacijama opasnosti, ozljeda ili straha.
Međutim, ako ova struktura postane preaktivna, može izazvati pretjeranu razinu tjeskobe. Kada opazi prijetnju, amigdala aktivira otpuštanje adrenalina i drugih hormona, pokrećući reakciju "bori se ili bježi". Ovaj proces šalje krv u udove, omogućujući brzu reakciju, bilo za obranu ili bijeg.
Iako je to bitan biološki odgovor, kada se aktivira bez prisutnosti stvarne opasnosti - kao u anticipatorna anksioznost — akumulirana energija može ostati u tijelu, što rezultira kontinuiranim osjećajem u anksioznost.
