Zanimljiva priča o sovjetskom matematičaru koji je otkrio kako nastaju planeti

Stoljećima je misterij nastanka planeti zbunio je čovječanstvo, izazivajući najbistrije umove različitih razdoblja.

Tek krajem 1950-ih, usred Hladnog rata, jedan je sovjetski matematičar zacrtao put ka revolucionarna teorija koja je, unatoč početnom skepticizmu, revolucionirala naše razumijevanje nastanka tijela nebeski.

U prošlosti su teorije o formiranju planeta oscilirale između apsurda i spekulacija, ali postojala je osnova mišljenja koja je nastojala razotkriti enigmu.

Teorija je otkrivena

Nebularna hipoteza, koju je predložio Immanuel Kant 1755. godine, a kasnije razvio Pierre-Simon Laplace 1796. godine, predlaže da je Sunčev sustav započeo kao oblak plina i prašine. Ispod Sila gravitacije, ovaj se oblak smanjio i zagrijao, stvarajući naše Sunce.

Vjerovalo se da su planeti nastali iz rotirajućeg diska plina i prašine oko Sunca. Međutim, točan proces njegovog nastanka ostaje enigma.

(Slika: Shutterstock/reprodukcija)

Desetljeća su prolazila, a misterij planetarnog podrijetla je ostao. Međutim, u kontekstu hladnog rata, sovjetski matematičar po imenu Viktor Safronov, koji je prošao vojnu obuku tijekom Drugog svjetskog rata i ističući se u fizici i matematici na Moskovskom sveučilištu, pojavio se kao vodeća figura determinanta.

Safronova je regrutirao Otto Schmidt u Sovjetsku akademiju znanosti. Schmidt, pristaša nebularne hipoteze, imao je žarku želju otkriti podrijetlo planeta. Prepoznao je Viktorov tehnički talent i pozvao ga na istraživanje.

Matematičar je uronio u složene izračune, temeljene na statistici i jednadžbama dinamike fluida. Polazeći od pretpostavke da je Sunčev sustav započeo kao gravitacijski kolaps oblaka plina i prašine, Safronov je procijenio učinke bezbrojnih sudara između čestica na ovom disku.

Pedantnim izračunima i zaključivanjem shvatio je da su se tijekom tih sudara male čestice skupljale, rastu poput snježnih pahulja, sve dok nisu postale planeti.

Ovaj koncept, iako hrabar, savršeno se uklapa u kozmička opažanja i pojave. Međutim, u to je vrijeme sovjetska znanstvena zajednica skeptično gledala na Safronovljevu teoriju. Njegovi izračuni djelovali su spekulativno i bez čvrstih dokaza.

Unatoč početnom izazovu, 1969. godine, nakon desetljeća napornog proučavanja, Viktor Safronov objavio je svoje istraživanje u skromnoj brošuri koja je završila u rukama NASA.

Tri godine kasnije, engleska verzija njegove teorije izašla je na vidjelo, otvarajući nove horizonte u razumijevanju porijekla planeta.

Danas ostavština Viktora Safronova stoji kao svjedočanstvo važnosti ustrajnosti i odvažnog razmišljanja u potrazi za znanjem.

Njegovo putovanje započelo je skepticizmom i nepoznatim, otkrivajući temeljni dio kozmosa i osvjetljavajući put budućim otkrićima u ogromnom svemiru.