Što je bila Araguaia gerila? Guerrilha do Araguaia ušla je u povijest kao jedna od najvećih narodni pokreti otpora. Predvođena PC do B, tražila je inspiraciju u kineskoj i kubanskoj socijalističkoj revoluciji za borbu protiv vojnog režima između 1966. i 1974. godine.
vidi više
Učinak nastavnika ključni je čimbenik za potpuno uključivanje učenika…
Financijsko obrazovanje najbolji je ‘lijek’ za kroničnu zaduženost…
Stanovništvo je o sukobu saznalo tek nakon njegovog završetka, a koristeći se zakonom o cenzuri, vlada je spriječila bilo kakvo otkrivanje onoga što se događalo na mjestima na obalama rijeke Araguaia.
Gerilci su bili težak udarac za režim, unatoč činjenici da je pokret ugušen, a njegovi sudionici okrutno ubijeni, ustanak je pokazao da je vojska Brazilac nije bio nepobjediv i da je vrijeme da vlada započne proces redemokratizacije, prije nego što pokret još većih razmjera uspije napraviti socijalističku revoluciju u zemlji.
Latinoameričke nacije obilježene su nejednakostima i društvenim sukobima, što je sekularno naslijeđe izrabljivanja i strane dominacije te ekstremne koncentracije bogatstva u posjedu elita nacionalni. Smatrana regijom izrazito agrarnih zemalja, Latinska Amerika se transformira i prestajući biti sredina kojom dominiraju lokalne oligarhije i postupno postaje kontinent industrijalizirani. Ali ta se tranzicija ne odvija glatko, kako se zemlje Latinske Amerike razvijaju, proturječja među klasama se pojačavaju.
U Brazilu, u razdoblju kada su te promjene postale sve ubrzanije i uočljivije, točnije između 1950-ih i 1970-ih, narodno nezadovoljstvo produbio kao reakciju na svoje društvene učinke, dovodeći u pitanje i eksploataciju koju prakticiraju nacionalne dominantne klase i utjecaj stranim.
Suočene s ovim društveno i politički eksplozivnim okvirom, lijeve političke skupine koje se ponekad i same organiziraju u partijama nalaze u revolucionarnom putu rješenje za oslobođenje narodnih klasa Latino Amerikanac. U nekoliko zemalja komunističke partije pojavljuju se kao jedan od glasnogovornika ovih nezadovoljstava i pozivaju razvlaštene mase na borbu. Kuba postaje prva zemlja koja je izvela pobjedničku revoluciju na kontinentu.
Sjedinjene Države su nakon pobjede kubanske revolucije počele financirati državne udare diljem Latinske Amerike. Kao rezultat toga, pojavljuju se vojne i autoritarne vlade koje koriste sve vrste proizvoljnosti kako bi spriječile novu revoluciju. Za SAD je neprihvatljivo da se nova revolucija događa u njihovim domenama.
U Brazilu nije bilo drugačije. Vojni režim koji je uspostavljen 1964. godine koristio je sva podla sredstva za suzbijanje djelovanja skupina voljnih izvesti revoluciju. Ljudi su sve više masakrirani u ime reda i demokracije diktirane od strane vladajućih klasa i interesa imperijalističkog kapitala.
Usred ovog vala nepravdi, nekoliko ljevičarskih stranaka i organizacija, uključujući Partido Komunistička partija Brazila – PC do B – počela je razrađivati i provoditi u djelo plan oružane borbe protiv režima vojnog. Za vođe PC do B, jedini način da izvedu revoluciju bio je otići na selo i potražiti u ljudima nužnu potporu za borbu nadahnutu iskustvom kineske revolucije koju je vodio Mao Tse-Tung.
Za PC do B, Mao Tse-Tung je bio najveći revolucionarni vođa današnjice. U skladu s ovom orijentacijom, 1966. godine PC do B počeo je slati militante u regiju Bico do Papagaio (ušće država Goias, Za to je Maranhao). Bio je to početak jednog od najvećih sukoba u brazilskoj povijesti, Guerrilha do Araguaia.
Guerrilha do Araguaia bio je pokušaj PC do B da napravi revoluciju uz podršku naroda. San Komunističke partije Brazila o revoluciji prekinut je 1972., kada je vojska otkrila pokret i izvršila invaziju na regiju.
Napadi vojske podijeljeni su u tri kampanje, au posljednjoj, krajem 1973., gerilci su svi istrijebljeni. Brazilski narod bio je sve više slomljen inflacijom, niskim plaćama i nedostatkom državne pomoći. Da ne govorimo o potpunoj napuštenosti u kojoj je živjelo seosko stanovništvo koje osim što nije imalo vrsta vladine potpore, još uvijek trpi od strane velikih zemljoposjednika, otimača zemlje i policije pokvaren. Ovaj veliki dio brazilskog društva vlasti u našoj zemlji ignorirale su ga i prepustile ga same sebi.
Od tog trenutka rad PC do B-a bio je usmjeren na pronalaženje povoljnog mjesta za početak borbe.
Stranački čelnici lutali su zemljom u potrazi za savršenom lokacijom. Ovo bi mjesto trebalo biti teško dostupno vojsci i pogodno za masovni društveni rad. Odabrana lokacija bila je regija poznata kao Bico do Papagaio, ušće država Goiás, Pará i Maranhão. Kada bi stigli u regiju, militanti ne bi smjeli dopustiti stanovništvu da otkrije njihove prave namjere, pretvarali bi se da su obični stanovnici i onda dali započeli pomoćni rad, a ubrzo nakon toga, kada bi zadobili simpatije i povjerenje, krenuli bi s radom indoktrinacije i osvješćivanja masa.
Čim su stigli u regiju, stanovnici su im dali nadimak “Paulistas”, nije bilo teško osvojiti simpatije ričana, živjeli su praktički napušteni od vlasti, nedostajalo im je svega. Militanti su, nastavljajući gerilsku strategiju, pomagali ovoj populaciji na sve moguće načine.
Među gerilcima je bilo liječnika, medicinskih sestara, učitelja većinom iz više srednje klase, oni započeo niz društvenih radova s ovim napaćenim narodom umornim od bijede i samovolje lokalna vlast. Po mišljenju pokreta, bilo bi lako formirati narodnu vojsku koja bi marširala prema urbanim središtima i svrgnula vojni režim.
Godine 1972. vlada je poslala trupe u regiju Araguaia, ali neiskustvo vojnika u borbama u gustim šumskim područjima značilo je da su prve dvije vojne ekspedicije propale. Treća vojna kampanja započela je u listopadu 1973. i bila je obilježena terorom koji je provodila vojska.
Vojnici su hapsili muškarce i žene, tukli svakoga koga su smatrali suradnikom gerile, uništavali kuće i usjeve. Ovaj put, vojska je došla dobro pripremljena uz potporu trupa specijaliziranih za borbe u džungli, također su angažirali ruralne radnike da ih vode unutar šume.
Napadom vojske, gerilci koji su bili organizirani u tri odreda bili su prisiljeni da se raziđu kako bi pokušali pobjeći iz neprijateljske opsade. Ali borba je bila beskrajno neravnopravna, s jedne strane bili su gerilci PC do B s malo oružja i streljiva za borbu protiv vojska pripremljena za pravi rat, čak su došli opremljeni helikopterima da poraze pedesetak gerilci. Poraz gerilskih snaga bio je neizbježan, svi militanti koji su sudjelovali u ovoj posljednjoj kampanji bili su ubijeni.
Želja Komunističke partije Brazila da napravi revoluciju nije bila ispunjena, Guerrilha do Araguaia dugo vremena bila skrivena od društva postojao je strah od strane vojske da će poslužiti kao primjer za izbijanje druge borba. Ali to se nije dogodilo, nijedna druga organizacija nije bila voljna pokrenuti još jedan revolucionarni pokret, čak i zato što vojna vlast to nije htjela priznati.
Zatim je došlo do političkog otvaranja i kraja vojnog režima, ali situacija ljudi nije se mnogo promijenila, uglavnom u regiji gdje se odvijala Guerrilha do Araguaia. Radnici su i dalje izrabljivani, a mali zemljoposjednici ugroženi od strane grabitelja zemlje i velikih zemljoposjednika.
Gerila je bila pokušaj da se to stanje promijeni, ali oni koji su imali koristi od zaostalosti zemlje bili su jači. Čini se da je želja za revolucijom pala u vodu, oni koji se još dotiču te teme doživljavaju se kao “radikali” i ta se mogućnost čini sve udaljenijom.
Lorena Castro Alves
Diplomirala povijest i pedagogiju
